TVITER1

Njegova soba je u delu kuće koji gleda na drugo dvorište.

To je najdalji deo kuće i to je dobro. Bude dana i noći kad ga ne čujem. Tad mogu u miru da gledam TV ili da spavam. TV, za svaki slučaj, pojačam. Uveče nekad uzmem pola njegove tablete za spavanje. Njemu dam dve. Nekad mu ni to nije dovoljno.

Krenulo je od prostate. Muškarci u tim godinama često imaju uvećanu prostatu. Nisam znao da većina njih ustvari ima rak. I moj otac ima rak. Krenuo je od dole, proširio se prema gore. Ono zbog čega on sad nema mira je želudac. Onkološka komisija mi je rekla da u tim godinama bolest sporo napreduje. Deo utrobe su mu izvadili. Ono što je ostalo sad čeka. S tim ostacima čekam i ja. Zamišljam dan kad ga više neće biti, a s njim i svega što mi je navukao u život.

Krajem osamdesetih sam išao u osnovnu školu. Otac i majka su kuću sagradili krajem sedamdesetih, godinu dana pre mog rođenja. Prizemlje je bilo završeno, a sprat je ostao da čeka bolju budućnost. I dan-danas prema ulici gledaju neograđena terasa i krezubi prozori i vrata.

Krajem osamdesetih otac s meštanima sela odlazi na demonstracije za bolju budućnost našeg naroda. Na zid u kuhinji kači ikonu svetog Jovana, to je naša krsna slava, a pored nje glavu političara u kojeg tih godina, a i kasnije, veruje kao u Boga. Tih godina sve češće spominje Turke. Kaže, ako smo se rešili Turaka jednom, moći ćemo i sad. Majka je tih godina tiha. Mislim da je u njoj već tad postojala klica bolesti koja će se rasklijati kad otac svojom voljom ode na ratište. Sećam je se kako sedi za stolom i puši. I kako me ni ne pogleda, već samo kaže – idi u sobu.

Jedne zime, pred kraj prvog polugodišta, ona umire u najgorim mukama. Ona klica joj se rasklijala po celom telu. U bolnici su je samo otvorili i zatvorili. Kad je umrla, ocu to nisu uspeli da jave odmah pa na sahrani uz njen sanduk, iz naše kuće, stojim samo ja. Sveća i kandilo u sobi gore danima. Jedna rođaka je odmah došla da bude sa mnom. Ona po ceo dan sedi u kuhinji i puši. Tih dana svako jutro idem u šupu po ugalj.

Ubrzo nakon zimskog raspusta nastavio sam da idem u školu. Jednog dana dok smo rođaka i ja ručali, na vratima se pojavio on. Otac. Ja sam se odmah rasplakao, a on me je samo čvrsto uhvatio za rame i rekao da prestanem. I da je to Božja volja. I da nikom nije lako.

Otac je ostao u kući nekoliko dana. Ona sveća i kandilo nisu prestajali da gore. Danju nam je kuća bila puna rodbine i komšija, svi su želeli da znaju kako je tamo, a on je, glumeći staloženost koju nikad nije imao, govorio da ćemo i ovaj rat, kao i sve prethodne, dobiti, i da sav nakot koji se decenijama nakupio – treba pobiti. Onda je jednog jutra na brzinu krenuo nazad. Pre odlaska mi je prišao, čvrsto me stisnuo za vilicu i rekao da čuvam kuću. Nije me zagrlio. Ni tad ni nikad. Zato sad kad čujem njegove jauke iz sobe ni ja njega ne želim da zagrlim. Od majčine smrti je prošlo skoro trideset godina. Skoro trideset godina čekam da i on umre.

Ona rođaka koja je došla da ne budem sam za nekoliko nedelja je morala da se vrati kod svojih. Tu smo za sve što ti treba – rekla je i otišla.

Kad se rat završio, otac je došao kući kao pobednik. Pobili smo ih ko zečeve, sad je sve čisto – tu rečenicu ponavlja svima. Nekad se uveče napije pa me zove da mi priča gde je sve bio i šta je radio. Ja dođem i sednem pored njega jer ako počnem da se opirem, on se unezveri. Jednom me je tako unezveren udario i raskrvario mi donju usnu. Onda je rekao da sam ja kriv za to i da kao da mu nije dosta svega, nego još i ja moram da ga zajebavam. Kad se napije priča mi o selima u kojima su bili. Ja sva ta sela zamišljam kao naše selo, ali ne znam da li to smem da mu kažem. Kad završi s pričom, pogleda u svetog Jovana i prekrsti se. Mislim da sam s godinama naučio da zaboravljam detalje koje mi je ispričao. Sve što je radio bilo je za bolju budućnost našeg naroda – i za mene. Najbolje godine života on je dao za nas, za naš narod i za mene – to ponavlja stalno i doda – nije mu žao. Bog ga je za to odredio.

Kad je došao iz rata nije se ponovo oženio. O tome nikad nismo razgovarali, samo su mi rođaci i komšije često ponavljali – da bi bilo dobro da nađe neku ženu, jer nije život da se provede sam kao pseto. Posle rata otac se vratio svom poslu, popravljao je bojlere i veš- mašine po selu. Ljudi su ga zvali i često plaćali i više nego što treba. Ja sam nakon srednje škole pokušavao da nađem posao, ali bezuspešno. Onda sam počeo da pomažem pri utovaru šuta i drugog otpada. Ljudi su me često zvali i plaćali isto kao i njega, i više nego što treba.

Jednog proleća otac sve češće uveče ne bi dolazio kući. Kad bi se sutradan vratio, nikad ni reč nije progovorio o tome gde je bio. Meni to nije smetalo, čak sam se nadao da će jednom možda i ostati tamo gde je otišao. A onda mi je, jedne večeri kad je već dobro popio, rekao da ide kod majke mog druga iz škole, koja je već dugo udovica. Ne može muško doveka samo – rekao mi je. Treba ti žensko u životu – dodao je. I tebi treba – pogledao me je. Ja na to nisam ništa odgovorio. Valjda ćeš naći ženu, ako Bog da, bolje nego da ne nađeš pa da se ubijem, ne do Bog – izgovorio je i zaćutao. Nisam mu rekao da sam imao devojku, ali me je ostavila.

Dok jauče iz sobe, shvatam da ne mogu da se setim nijedne srećne situacije s njim. Ili su bile nesrećne ili toliko blede da sam ih zaboravio. Pomislim kako sam došao na prag četrdesetih, toliko je on imao kad je otišao u rat. Svojom voljom – to naglašava i danas. On sad ima preko sedamdeset. Hoću li i ja doživeti toliko? Pomislim kako će sve biti dobro kad umre.

Rak se polako širi njegovim telom. Iako bolest sporo napreduje, bude dana kad primetim da mu se pogled suzio a koža postala žućkasta. Soba je poprimila njegov miris. Nekad ne uđem ceo dan, onda mu uveče promenim pelenu. Pogledam ga tako upišanog i usranog i ne bude mi ga žao. TV u njegovoj sobi radi bez prestanka. Dok mu menjam pelenu ili donosim lekove, zna da grakne kako živi nećemo ostati od tog nakota što navire, i kako to sve treba pobiti na vreme, i kako to nisu migranti, nego nakot. Dok to govori, otac stisne šake. Pomislim kako je dobro što leži ovako usran jer da je zdrav, možda bi išao na granicu da ih sve pobije. Ne možeš živ ostati od Turaka – kaže.

Jesen se polako uvlači u ulice i kuće. Ložim šporet smederevac koji uspeva da zagreje samo kuhinju i dnevnu sobu. Kod njega uključujem grejalicu. Ne znam kako ću platiti struju, jer on svako malo zapomaže da je pojačam, kaže da crkava od zime. Komšinica mi je rekla da je možda pametnije da ga prenesem u kuhinju, pa da uveče zatvorim vrata. Odgovorio sam joj da to ne dolazi u obzir i da su kuhinja i soba samo za nju i mene. Kad on umre, komšinica i ja ćemo se venčati. Sad skoro svako veče vodimo ljubav. Venčaćemo se i imati troje dece. Kad joj to kažem ona se blago nasmeje i doda – nek nam Bog oprosti – pa pogleda u ikonu svetog Jovana i prekrsti se.

Jesen je prešla u zimu. Jauci iz sobe su se proredili. Ostao je samo miris.

Nekoliko dana nakon slave otac je umro. Na sahranu je došlo pola sela. Svi su mi ponavljali kako je on bio častan čovek, heroj i da je šteta što danas nema više takvih ljudi. Ja sam mu u sanduk, kod nogu, stavio ikonu i glavu onog političara, nek mu se nađu.

Kad prođe četrdeset dana okrečićemo sve sobe, a na zid ćemo okačiti novu ikonu. Pomislim na život koji je pred nama i shvatim da prvi put nakon toliko godina – ne želim smrt.

 
  Hoja Ogrizović

Hoja Ogrizović (Novi Sad, 1984.), prof. biologije. Piše kratke priče. Ima najboljeg psa na svijetu. Živi u Sremu.

 https://biber.nenasilje.org/prica/ikona-svetog-jovana/?fbclid=IwAR2uXGy64odirSZRpGooR1C8bmv8n4HrcayBOg_1hiqerp2Z2i_gr1UieDs

 

ažurirano: 25/09/21

 

BIBER .
. конкурс за краток расказ .
. konkurs për tregim të shkurtër .
. konkurs za kratku priču .
Бибер е конкурс за краток ангажиран расказ на албански, македонски, босански, хрватски, српски и црногорски јазик. Темата на конкурсот е помирување во контекст на оставнината/наследството на војните и насилството во земјите од поранешна Југославија, а доаѓаат предвид и раскази што можат да придонесат за подобро разбирање меѓу луѓето, намалување на омразата и разградување на предрасудите, антивоени раскази, раскази што се занимаваат со соочување со минатото, разградување на сликата за непријателите, сочувство за другите, храбри раскази што се осмелуваат да одат во „непријателски“ чевли, раскази што ги поместуваат границите и ни ги отвораат патиштата да градиме поизвесна, побезбедна и послободна иднина за сите. Конкурсот го организира тимот Бибер на Центарот за ненасилна акција Сараево – Белград (nenasilje.org).